A ti ne razumeš.. i niko ne razume moju bol. Niko.
Osetim suzu kako nalazi svoj put i čisti sebi prolaz do žila na vratu. Peče i gori kao i svako mesto koje ljubiš.
Naučila sam vremenom da možeš istinski voleti više osoba, naravno svakog na drugačiji način. Naučila sam i to da boli svaki ponaosob mada ste svi obećali ljubav bez ožiljaka. Pogledaj u svoje ruke. Vidiš li moju krv na njima?
Ne vidiš.
Ni ti, niti bilo koji drugi.
I ne krivim te jer ti želiš ljubav, moć, slobodu.. a ja ću ti sve to dati. Daću ti još nešto. Daću ti vreme da shvatiš da sam samo fatamorgana, da na meni bez te malene iluzije možeš videti tananu kožu koja kao svila obmotava ove stare, dotrajale koske čisto zbog estetskog doživljaja i bez ikakve funkcionalnosti, da u meni skoro i da nema krvi, da sam organe poklanjala prefrganim nomadima misleći da su sveci i to za oprost grehova, da sam napola balzamovana i čekam poklon novog kompleta zavoja od tebe.
Učini mi jednu uslugu. Požuri. Zavoli me što pre, nateraj me da osetim „ono pravo“, a onda me zagrli toliko snažno, obmotaj svoje ruke oko mojih rebara, nasloni uho na moje grudne kosti i pusti na gramofonu već poznati rekvijem.
Stisni jako. Zagrli. Obgrli. Neka se čuje jedno 'kvrc' pa da mi se telo otvori na pola, da se iz pluća izvije stari feniks i odleti u nebo.
Ti ga prati pogledom. Zaiskriće plamen na nebu, a onda ću biti konačno slobodna.
Na nebu, gde mi je dom.
U letu.
Tamo među pticama.
Osetim suzu kako nalazi svoj put i čisti sebi prolaz do žila na vratu. Peče i gori kao i svako mesto koje ljubiš.
Naučila sam vremenom da možeš istinski voleti više osoba, naravno svakog na drugačiji način. Naučila sam i to da boli svaki ponaosob mada ste svi obećali ljubav bez ožiljaka. Pogledaj u svoje ruke. Vidiš li moju krv na njima?
Ne vidiš.
Ni ti, niti bilo koji drugi.
I ne krivim te jer ti želiš ljubav, moć, slobodu.. a ja ću ti sve to dati. Daću ti još nešto. Daću ti vreme da shvatiš da sam samo fatamorgana, da na meni bez te malene iluzije možeš videti tananu kožu koja kao svila obmotava ove stare, dotrajale koske čisto zbog estetskog doživljaja i bez ikakve funkcionalnosti, da u meni skoro i da nema krvi, da sam organe poklanjala prefrganim nomadima misleći da su sveci i to za oprost grehova, da sam napola balzamovana i čekam poklon novog kompleta zavoja od tebe.
Učini mi jednu uslugu. Požuri. Zavoli me što pre, nateraj me da osetim „ono pravo“, a onda me zagrli toliko snažno, obmotaj svoje ruke oko mojih rebara, nasloni uho na moje grudne kosti i pusti na gramofonu već poznati rekvijem.
Stisni jako. Zagrli. Obgrli. Neka se čuje jedno 'kvrc' pa da mi se telo otvori na pola, da se iz pluća izvije stari feniks i odleti u nebo.
Ti ga prati pogledom. Zaiskriće plamen na nebu, a onda ću biti konačno slobodna.
Na nebu, gde mi je dom.
U letu.
Tamo među pticama.
Нема коментара:
Постави коментар