Sustiže me umor, na ovaj ili onaj način,ali sustiže. Počelo je s telesnim, potom onaj najgori psihički, a sad kad nemam izgovore-sad neki jutarnji. Otežane noge, zadihanost, ošamućenost... sve to izaziva neki maraton koji trčim kroz snove. Kinooperater u mojoj glavi toliko brzo vrti rolnu filma da ne znam ni kroz kakve sam scene projurila. Sećam se samo da su gnusne i strašne i da ne želim da im se vraćam. Zato noću toliko dugo tražim najudobnije mesto na madracu i zato noću toliko dugo odbijam da utonem u san. Niko mi ne garantuje da cu tamo naleteti na tebe. Ne mogu, a da se ne zapitam kako bi bilo kad bih glavu punu horor filmova naslonila na ruku umrljanu trajnim mastilom. Da li bi smeli da pridju svi ti strašni snovi kada bi u polumraku ugledali spartanski šlem? Kladim se da ne. Pitanje je odakle meni hrabrost.
Нема коментара:
Постави коментар